I Značaj i uloga medija u društvenom sistemu
“Umesto da televiziju podnosimo, na
nju se navikavamo, čak o njoj i diskutujemo…”
(Kaznev, 1970.)
Televizija, kao i ostali masovni
mediji, ima za cilj da prense, ali i objasni informacije njenim gledaocima.
Imajući u vidu da je televizija odavno postala stvar navike i svakodnevice ne
možemo reći da ona samo služi za protok informacija već nesvesno utiče na svest
pojedinca, samim tim i na društveni sistem. Televizijski gledalac nema direktan
odnos sa stvarnošću, već ima montiranu sliku televizije koju svi isto vide dok
im “filter” medija istovremeno nameće određen stav. Mnogi “protivnici” masovnih
medija koji u svojim domovima ne drže televizore, radio prijemnike, ne čitaju
štampu i ne koriste internet se ne bi složili samnom. Međutim, i oni su, bili
svesni toga ili ne, pod uticajem globalne ideologije jer je slede putem
posrednika, onih koji stalno prepričavaju dogadjaje sa televizije i zauzimaju
diktirane stavove. Naravno, televizija može da ima i svoje pozitivne strane jer
ona predstavlja sredinu izmedju stvarnosti i auditorijuma pa ako zauzme
racionalan, kritički stav prema stvarnosti, a ne ideološki i stav propagande,
ona zauzima veliku ulogu u kreiranju, pre svega, kulturnog i političkog
sistema. Nažalost današnje televizije, barem kod nas, su sve češće slika one
negativne strane medija, mada ne mogu biti u potpunosti jer dok je god one
pozitivne strane u njima one će imati i gledanost.
II Mediji i kultura u Srbiji
U
Srbiji mediji igraju veliku ulogu u kulturnom sistemu i propagiranju kulturnih vrednosti. Imajući u
vidu da sistem vrednosti u našoj zemlji i nije na nekom zavidnom nivou ne
možemo tu ulogu označiti pozitivnom. Kada upalimo tv prijemnik u Srbiji možemo
naići na mali ,
ali veoma različit izbor tv kanala. Njih možemo podeliti u tri grupe.
Prvu grupu čine državni kanali koji
pružaju gledaocima solidan informativni program i, uslovno rečeno, kvalitetan
kulturno-zabavni koji je veoma škrt ako se osvrnemo da su gradjani Srbije, na
osnovu Zakona o informisanju Republike Srbije, dužni da plaćaju tv pretplatu
koja iznosi pet stotina dinara mesečno. Dakle, sa jedne strane imamo kvalitetne
informativne emisije, ali sa druge strane imamo zrnce dobre muzike u noćnom
programu, malo nauke i kulture na drugom kanalu i pregršt starih serija sa
tematikom iz “veselih devedesetih” i komunizma koje imaju jasnu poruku ali to
nije cilj reprizirati ih tri puta godišnje uz izgovor da ih trebaju videti i
nove generacije.
U drugu grupu
spadaju televizije šunda i kiča nastale krajem devedesetih godina prošlog veka
tokom raspada sistema vrednosti u čemu su one imale velikog udela. Danas vlada
velika zabluda da je akter kiča u Srbiji dvedesetih godina bila televizija
“Pink”. Era turbo-folk kulture, belih čarapa i ružičastih kravata počinje
krajem 1991. godine na prvoj privatnoj televiziji “Palma ” čiji su vlasnici bili Miodrag Miki
Vujović (SPS) i Jezdimir Vasiljević (vlasnik Jugo-skandik banke). Suvišno je
kritikovati i osudjivati te televizije jer to u našoj zemlji mnogi pametni
ljudi čine, ali bez velikog efekta. Sva tv lica i estradne zvezde tih
televizija upravo žive od skandala i tih kritaka u kojima se oni spominju i u
kojima se o njima priča. Oni će postojati dokle god je onih koji ih prate ali i
dokle god se o njima priča, jer oni kao negativni heroji i postoje zahvaljujući
toj kritici.
“…publici treba
prikazivati ono što ona traži.”
Ovom rečenicom
je Željko Mitrović, vlasnik Pink medija grupe, rekao mnogo.
U našoj zemlji
oko 1,35 miliona ljudi nema završenu osnovnu školu, a samo mali
procenat radno sposobnih ima visoko
obrazovanje. To nam nažalost govori da je dobar broj ljudi u Srbiji neobrazovan
pa o kulturi i ne možemo govoriti. Dakle, verovali ili ne, gledamo ono što većina
ljudi želi da gleda, ali “…nisu krivi oni, već pametni ali bezobrazni koji
nameću taj sistem kao validni sistem vrednosti.” (Marko Šelić).
Treću grupu čine one komercijalne
televizije koje sa jedne strane pokušavaju da poboljšaju kvalitet kulturnog
programa i suprotstave se kiču, ali sa druge strane na neki način održavaju
balans sa onom populacijom ljudi koja gleda onu drugu grupu televizija. One
nude dobar, kritički informativni program, kao i puno zabave po ugledu na
strane televizije. Mejutim, one takodje serviraju dozu kiča ne bi li pridobile
gledanost.
Kada ovako podelimo televizije dobijamo
klackalicu koja predstavlja kulturu kakvu grade mediji u našoj zemlji. Sa jedne
strane imamo državne televizije (Rts), sa druge strane komercijalne kič
televizije (Pink, Kcn…) i u sredini imamo komercijalne “balans” televizije
(Prva, B92…). Ako uklonimo bilo koju
stranu klackalice dobićemo potpuni sunovrat medija a delimično i kulture, jer
dok nemamo ono što je kič, nećemo imati ni ono što je dobro.
Koju god od ove tri grupe televizija da
gledamo naićićemo na neki rialiti šou. Takav tip emisija možda i najbolje
prikazuje značaj televizije u našem društvu. U njima se možemo susresti sa
poznatima koji žele biti još poznatiji i onima koji su tu da postanu poznati. Sa
glumcima, političarima, pevačima i budućim pevačima. Svi su oni tu iz istog
razloga-da postanu poznati ili da zarade novac. To televizija vrlo pametno
koristi pre svega u komercijalne svrhe jer dok promoviše njihov “talenat” ili
se ruga njihovom “ne talentu”, dok među njima bira “prvi glas” ili ismeva
“poslednji glas”, ona čini samo jednu stvar-zaradjuje novac. Iz toga možemo
zaključiti da se kultura na televiziji krije samo iza maske materijalnog, pa
samim tim uloga televizije u kulturi nije ništa već samo komercijalna.
III Telvizija i politika u Srbiji
Uloga
medija, a samim tim i televizije u politici je u tome što oni imaju zadatak u
prenošenju objektivnih informacija izmedju političara i gradjana. Vlast, kao i
opozicija, deluje i iznosi svoje stavove gradjanima putem medija, ali i
gradjani jedino mogu uticati na političare preko istih. Iz toga možemo
zaključiti da mediji imaju neosporiv uticaj na vlast i gradjane. Tu nastaje
pitanje propagande medija, demagogije političara preko istih i slobode izražavanja
gradjana.
III a “
Uključi mozak, isključi Tv! “
Posle
Tita u Jugoslaviji je Savez komunista starim zakonima cenzure uticao je u
velikoj meri na medije preko kojih nastavlja da propagira već ustaljenu ideologiju
gradjanima. Dok u drugoj polovini osamdesetih omladinska štampa svojim
liberalnijim stavom, duhovitošću i zanimljivim temama uspeva da prodrma javnost.
Medjutim, to traje tačno onoliko koliko je bilo potrebno da se na političkoj
sceni pripremi teren za promociju nove političke ličnosti: Slobodana Miloševića.
On počinje da se “stvara” na Kosovu Polju, u noći izmedju 24. i 25. aprila
1987. godine, a najviše zahvaljujući medijima, koji ga predstavljaju kao borca
za ispravljanje nepravde, on veoma brzo postaje novi srpski vodja. U tom
herojskom dobu borca Solobodana Miloševića
nastala je i njegova čuvena rečenica “ Ne sme vas niko da bije! “ koja
je ponavljana u više navrata na tadašnjoj televiziji.
Od kada je
stupio na vlas Milošević je kao polugu svoje vladavine zauzeo većinu tadašnjih
medija zamenjujući stranačke strukture u njima i postavljajući svoje ljude na
čelnim mestima. Uoči rata, medijska propaganda je, već dovoljno loše stvari,
dodatno pogoršavala. U Srbiji, baš kao i u Sloveniji i Hrvatskoj, mediji sve
više odvlače pažnju od stvarnih strukturnih problema i umesto toga, usmeravaju
na sukob projektujući krivicu van zajednice. 1990. godine nastaje NTV Studio B,
jedina televizija koja je stala
na stranu
opozicije na tadašnjim prvim
demokratskim izborima što je kasnije 9. marta 1991. rezultiralo njenim gašenjem
i upadom MUP-a sa lažnom dojavom o postavljenoj bombi. Propagandom RTV Beograda
nezadovoljni su bili akteri velikih martovskih demonstracija koje su nažalost
završene poražavajućim ishodom. Preminuli su jedan demonstrant, jedan policajac
i ugašena je TV Bastilja. Dakle, sa jedne strane smo imali Miloševićevu RTV
Beograd, a sa druge “izdajničke” Studio B i B92 dok nisu bile ugašene, ali su martovske demonstracije predstavljale
prelomni dogadjaj u njihovom afirmisanju. Nakon pokušaja okončanja rata,
novembra 1996. godine Miloševićeva koalicija je dobila savezne ali izgubila
lokalne izbore nakon čega počinje kanpanju lažiranja izbornih rezultata preko
svojih medija. Tada gradjani pružaju otpor tako što kreću svake večeri u
demonstracione šetnje do svih mediskih kuća koje su tada bile u rukama vlasti
pod vođstvom opozicionih lidera i pratnjom nekih medija među kojima je bio i
radio B92 sa svega 10% udela u emitovanju sa jasnim parolama “Isključi TV,
uključi mozak!“ Nakon 119 dana demonstriranja vlast je, takoreći, priznala poraz
nakon čega dolazi do još veće propagande bračnog para Milošević sve do 5.
oktobra 2000. godine. Tokom bombardovanja JUL, SPS i SRS sprovode zabranu
preuzimanja izveštaja sa stranih medija, i zabranjuju B92 koji emitovanje
ilegalno nastavlja iz Budimpešte. Nažalost, žrtve tadašnje politike vlasti
prema medijima su Dada Vujasinović i
Slavko Ćuruvija.
Narod
je kao posledicu te vlasti dobio koban raspad zemlje koji je rezultirao ratom,
i bombardovanje, a od opozicije je dobio demokratiju nakon petog oktobra.
U svemu tome
veliku ulogu su imali mediji, ona se sastojala sa jedne strane u propagandi i
manipulaciji režima preko medija, a sa druge strane u priužanju otpora građanja
preko istih.
III b Sloboda bez “n”
Nakon
petog oktobra u Srbiji pojedine televizije podčinjuju se novoj demokratskoj
vrasti shvatajući svoju ulogu u tome da sada trebaju raditi na njihvoj strani.
Vlast tvrdi da ne želi bilo kako da utiče na medije pa raspisuje tender u
dodeljivanju frekvencija. Medjutim i posle reforme političari nastavljaju hajku
na medije i mediji veličanje i hajku političara. Najveća žrtva političke hajke
preko medija i drugih sila jeste Zoran Đinđić, premijer Republije Srbije, koji
je ubijen u atentatu 2003. godine. Televizija, žrtva političke hajke, jeste B92
koja je opet proglašavana izdajničkom, a koju je pokušao da zaštiti tako što je
apelovao da se na nju ne vrši pritisak, opet, pokojni premijer Zoran Đinđić.
Danas, dvanaest godina nakon petog oktobra vlasti su se menjale ali odnosi
politike i medija u velikoj meri nisu. Na RTS-u se već odavno vrti renovirana
štpica Dnevnika iz devedesetih. Aleksandar Tijanić, ministar za informisanje u
prošlom režimu je sada na čelu javnog servisa. Milorad Vučelić, direktor RTS-a
iz njegovog najmračnijeg doba, urednik je lista Pečat. Dragan Vučićević,
osnivač listova Kurir, Nacional i Press danas je glavni urednik tabloida
Informer. Iznenađujuća je činjenica da su vlasnici Tv Prva i B92 nepoznati, kao
i mnogi vlasnici štampanih medija među kojima je list Press u čijoj se aferi otkrilo
da je većinski vlasnik bio Miroslav Mišković. Tomislav Nikolić, novoimenovani
predsednik, javno je RTS-u najavio “disciplinovanje”. Aleksandar Vučić, čovek
koji je 1999. proveravao svu štampu koja je trebala biti objavljena, najavio je
da će se zalagati za slobode medija. Ivica Dačić, nekada drugi Miloševićev
čovek, ministar je policije i premijer Republike Srbije. Ubistva Slavka
Ćuruvije i Dade Vujasinović ostala su nerazjašnjena, a samim tim i pitanje da
li je 6. oktobar, ili 13.mart medijima osvanuo. Srpski narod je i dalje hipnotisan
uticajem medija, samo su se hipnotizeri promenili.
IV Dobre i loše strane televizije
Dobre
strane televizije, kao što sam spomenuo, stoje baš u suštini same ideje o medijima: da prenose, ali i
objasne informacije. Suština poztivnog delovanja televizije sastoji se u tome
kako će objasniti i na koji način će preneti informacije njenim gledaocima. Ako
televizija zauzme kritički stav prema informacijama koje plasira ona će
stvarnost objasniti objektivno i pozitivno će delovati na svest gledaoca a
samim tim će i pokrenuti njihovo reagovanje. Samim tim, televizija ne treba
samo da prikazuje, već i da objašnjava stvarnost.
Tu nastaje problem. Različite televizije na isti način
prikazuju informacije, ali ih različito objašnjavaju. Najčešći vid propagande
televizije sastoji se baš u tumačenju stvarnosti kroz sopstvenu przmu, a ne iz
različitih uglova. Tako televizije propagirajći svoju viziju stvarnosti
direktno utiču na gledaoce koji zauzimaju isti stav i slede propagandu te televizije. Propaganda
televizije ima mnoge primere, među kojima sam već spomenuo jedan iz devedesetih
godina prošlog veka naše zemlje, i pokreće mnoge teme vezane za društvo kao što
su rat, globalizacija, politika, kultura... Neke televizije možda to rade
nesvesno, u ličnoj zabludi, ali mnoge televizije svesno vode propagandu zarad
interesa, novca, ali pre svega moći. Negativna strana televizije, kao i svih
velikih sila, se krije baš u njenoj velikoj moći. Bez obzira kako i na koji
način ona predstavlja stvarnost, televizija ima ogromnu „hipnotičku“ moć. Danas
je istina ono što smo čuli na televiziji, jer je lakše prihvatiti stvarnost
onakvu kakava se servira nego je pogledati u oči.
V
Gledalac ili posmatrač
Ako sa svih strana sagledamo televiziju i shvatimo sva
njena negativna dejstva ne znači da trebamo prestati da je pratimo, jer ako se
potpuno izolujemo od sveta i vremena u kojem živimo i sve ljude koji gledaju
televiziju proglasimo „ludacima“, oni imaju puno pravo proglasti nas ludim. Takođe,
ne znači da se trebamo potpuno poistovetiti sa gomilom, već videti šta ona pruža i tumačiti to na svoj način. Ovakavi
načini razmišljanja, ili ne razmišljanja, dele ljude na gledaoce i posmatrače
televizije.
Gledaoci su oni konzumenti televizije koji joj slepo
veruju i sve što vide prihvataju kao istinu bez trunke kritike jer zauzimaju
diktiran, a ne sopstveni stav prema stvarnosti. Baš takvi ljudi su žrtve, ili
bolje rečeno, kolateralna šteta propagande koju televizija vodi jer nisu svesni
svoje uloge u tom sistemu.
Posmatrači gledaju televiziju ali ono što vide uzimaju
samo kao skup informacija iz kojih sami tumače istinu ne dozvoljavajući da to
televizija čini umesto njih. Oni se ne trude da iskorene ono što im se ne sviđa
na televiziji, već to jednostavno ne gledaju. Zauzimaju sopstveni stav ne na
osnovu onoga što im se nameće, već na osnovu onoga što su sami zaključili.
Mogu zaključiti da televiziju treba pratiti kao
posmatrač, a ne kao gledalac. Ne uzimati je „zdravo za gotvo“ ali i ne izolovati
se u potpunosti od nje. Moj lični izbor je takav, ali ne smatram pogrešnima one
koji drugačije prate televiziju, već smatram krvicima one koji vrlo pametno
televiziju koriste u pogrešne svrhe. Jedini moj savet je da ono što možemo
videti na televiziji ne gledamo, već razmišljamo o tome, jer to što čoveka čini
savršenijim od drugih bića jeste što ume da razmišlja o razmišljanju.
Izvori
Kaznev Žan, Moć televizije, Galmard, Francuska,
1970.
Malović Stjepan, Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, 2007,
Lekić Slaviša, Mediji u Srbiji: Hronika propadanja,
emisija RTV Vojvodina, 2012.
Marinković Dušan, Uvod u sociologiju, Mediteran, Novi Sad,
2007.
No comments:
Post a Comment