Sunday, September 20, 2015

ISTRAŽIVANJE: Da li nas emotikoni otuđuju?

 KOMPLETNO ISTRAŽIVANJE MOŽETE PREUZETI OVDE


Da li nas emotikoni otuđuju?
ISTRAŽIVANJE: PRIMENA I UTICAJ EMOTIKONA KAO SREDSTVA NEVERBALNE ELEKTRONSKE KOMUNIKACIJE, OTUĐENOST I VREMENSKE PERSPEKTIVE

            Ideja ovog istraživanja polazi od toga da prilikom tekstualne elektronske komunikacije svoje emocije i neverbalne gestove pripisujemo emotikonima, da ih izraze umesto nas i samim tim skrivamo ili neadekvatno izražavamo svoja osećanja i facijalne ekspresije. Takođe, ako stvorimo naviku da emotikoni izražavaju emocije umesto nas, može doći do teškoća u izražavanju i prepoznavanju emocija prilikom neposredne komunikacije (licem u lice) i opšteg otuđenja u komunikaciji. Pored primene i uticaja emotikona, ovo istraživanje ispituje i koliko elektronska komunikacija utiče na otuđenost sa osvrtom na vremenske perspektive ispitanika. Polazi se od pretpostavke da elektronska komunikacija služi da bi zbližila ljude, a da pogrešno ponašanje tokom elekronske komunikacije uzrokuje otuđenost i teškoće u neposrednoj komunikaciji. Ključne reči: emotikoni, otuđenost, emocije, internet, komunikacija.
Oblast: Socijalna psihologija
Elektronska komunikacija ima trend rasta i kod nas i na globalnom nivou, ako se pritom obrati pažnja i na razvoj tehnologije koji neprestano napreduje može se doći do predikcije da će čovečanstvo živeti u potpunoj tehnološkoj utopiji, ali se mora postaviti i pitanje da li će ta utopija uzrokovati i otuđenje u međujuljudskim odnosima? Da li će ljudska rasa ono “ljudsko” zadržati samo u svom imenu, a izgubiti sve svoje vrednosti i osobine? Ovo istraživanje je samo mali ali značajan korak u želji da se dođe do odgovora na ova pitanja.
Ovo istraživanje je ispitalo kako se elektreonska komunikacija sa neadekvatnim izražavanjem emocija odražava na neposrednu, direktnu komunikaciju i da li je u vezi sa eventualnim teškoćama u izražavanju u prepoznavanju emocija tokom neposredne komunikacije. Takođe, u kakvoj je povezanosti sa otuđenjem, uzrastom i vremenskim pespektivama ispitanika. Jednostavno rečeno, tragalo se za odgovorom na pitanje: da li to što je lakše iskazati i prepoznati emocije emotikonima tokom elektronske komunikacije može da nam oteža iskazivanje i prepoznavanje emocija tokom neposredne jer onda nema emotikona koji mogu da ih zamene.
Učestalost korišćenja tekstualne elektronske komunikacije i emotikona, kao i neadekvatno korišćenje emotikona i teškoće pri neposrednoj komunikaciji u izražavanju i prepoznavanju emocija ispitivani su pripreljemljenim skalama upitnika isključivo namenjenim za ovo istraživanje. Varijabla otuđenost je operacionalizovana skorom na Testu opšte otuđenosti (Ray, 1982). Upitnik Vremenskih perspektiva ispituje se standardizovanim Zimbardovim upitnikom (ZTPI, Zimbardo and Boyd, 1999.)
Značaj ovog istraživanja potvrđuje činjenica da od 235 ispitanika 99,1% koristi sredstva tekstualne elektronske komunikacije najčešće par puta u toku dana (37,9%) i to uglavnom upotrebljavajući mesindžere (48,7%), 97% koristi emotikone od čega 44% vrlo često, a pritom 49,1% smatra da emotikoni ne mogu na pravi način prikazati njihov izraz lica u određenom trenutku, dok 50,9 smatra suprotno. Može se zaključiti da ispitanici imaju podeljena mišljenja oko toga da li emotikoni na pravi način izražavaju naše emocije i facijalene ekspresije a pritom u oko 50% slučajeva neadekvatno koriste emotikone i imaju teškoće pri neposrednoj komunikaciji.
Istraživanje je sprovedeno putem online upitnika na uzorku od 235 ispitanika različite polne i starosne strukture. Deskriptivnom, korelacionom i metodom analize varijanse je, između ostalog, utvrđena jasna povezanost između učestalosti i neadekvatnog korišćenja emotikona  sa otuđenjem i teškoćama u neposrednoj komunikaciji, na osnovu čega se može zaključiti da neadekvatno korišćenje sredstava elektronske komunikacije vodi ka otuđenju. Potvrđena je i pretpostavka da korišćenjem sredstava tekstualne elektronske komunikacije ne dolazi do otuđenja, već zbližavanja, u čemu se i ogleda njihova primarna svrha.
              
Roy Chaudhury, N. (2015). Primena i uticaj emotikona kao sredstva neverbalne elektronske komunikacije, otuđenost i vremenske perspektive. Novi Sad: Odsek za Poslovnu psihologiju na Fakultetu za pravne i poslovne studije dr Lazar Vrkatić u Novom Sadu, Univerzitet Union.  


sva prava zadržana
©N.Roy


Saturday, October 4, 2014

Mentalno zdravlje nije samo odsustvo bolesti




Broj mentalno obolelih na svetskom nivou raste iz klasifikacije u klasifikaciju mentalnih poremećaja. Nisam upotrebio termin "iz godine u godinu" zato što novim klasifikacijama mentalnih poremećaja dobijamo i novi broj mentalno obolelih. Bez obzira na klasifikacije, činjenica je da trenutno u svetu oko 450 miliona ljudi pati od mentalnih poremećaja.

Ovde se može postaviti pitanje: ko brine o tim ljudima i na koji način se može ovaj broj smanjiti?

U razvijenim zemljama, oko 50% obolelih dobija neku vrstu nege. U zemljama u razvoju negu dobija samo oko 10% obolelih najviše zbog toga što je broj stručnjaka u tim zemljama jako mali. Vikram Patel nam pokazuje način na koji ova situacija može da se promeni. Članovi zajednice mogu da se obuče kako bi se starali o mentalno obolelima, osnažujući obične ljude da brinu o drugima.

Mene je ipak ovo navelo na razmišljanje o tome kako možemo sprečiti da se taj broj poveća?

U narodu je poznato da se kod psihologa odlazi onda kada imate problem, a kada mislite da on ne postoji - vi ste zdravi. Mentalno zdravlje nije samo odsustvo bolesti već stanje kompletnog fizilkog, mentalnog i socijalnog blagostanja. Dakle, bolest i zdravlje nisu dva kraja jednog kontinuuma već dve različite dimenzije patologije i subjektivnog blagostanja pa samim tim nismo potpuno zdravi samo kada nismo bolesni već onda kada možemo da se aktiviramo, mislimo, volimo, delamo i verujemo da svakim našim korakom baš mi okrećemo svet.
Nije samo važno biti, već i ostati zdrav! Posetite Sajam mentalnog zdravlja u Nišu.







Psihičko zdravlje i blagostanje, USEE, V.Petrović
http://bit.ly/vikampatel , TED, Vikam Patel


                 

Monday, April 7, 2014

Crtica o medijima, novembar 2012.






I  Značaj i uloga medija u društvenom sistemu




            “Umesto da televiziju podnosimo, na nju se navikavamo, čak o njoj i diskutujemo…”
                                                                                                                                (Kaznev, 1970.)

            Televizija, kao i ostali masovni mediji, ima za cilj da prense, ali i objasni informacije njenim gledaocima. Imajući u vidu da je televizija odavno postala stvar navike i svakodnevice ne možemo reći da ona samo služi za protok informacija već nesvesno utiče na svest pojedinca, samim tim i na društveni sistem. Televizijski gledalac nema direktan odnos sa stvarnošću, već ima montiranu sliku televizije koju svi isto vide dok im “filter” medija istovremeno nameće određen stav. Mnogi “protivnici” masovnih medija koji u svojim domovima ne drže televizore, radio prijemnike, ne čitaju štampu i ne koriste internet se ne bi složili samnom. Međutim, i oni su, bili svesni toga ili ne, pod uticajem globalne ideologije jer je slede putem posrednika, onih koji stalno prepričavaju dogadjaje sa televizije i zauzimaju diktirane stavove. Naravno, televizija može da ima i svoje pozitivne strane jer ona predstavlja sredinu izmedju stvarnosti i auditorijuma pa ako zauzme racionalan, kritički stav prema stvarnosti, a ne ideološki i stav propagande, ona zauzima veliku ulogu u kreiranju, pre svega, kulturnog i političkog sistema. Nažalost današnje televizije, barem kod nas, su sve češće slika one negativne strane medija, mada ne mogu biti u potpunosti jer dok je god one pozitivne strane u njima one će imati i gledanost.


II Mediji i kultura u Srbiji




          U Srbiji mediji igraju veliku ulogu u kulturnom sistemu i  propagiranju kulturnih vrednosti. Imajući u vidu da sistem vrednosti u našoj zemlji i nije na nekom zavidnom nivou ne možemo tu ulogu označiti pozitivnom. Kada upalimo tv prijemnik u Srbiji možemo naići na mali, ali veoma različit izbor tv kanala. Njih možemo podeliti u tri grupe.
            Prvu grupu čine državni kanali koji pružaju gledaocima solidan informativni program i, uslovno rečeno, kvalitetan kulturno-zabavni koji je veoma škrt ako se osvrnemo da su gradjani Srbije, na osnovu Zakona o informisanju Republike Srbije, dužni da plaćaju tv pretplatu koja iznosi pet stotina dinara mesečno. Dakle, sa jedne strane imamo kvalitetne informativne emisije, ali sa druge strane imamo zrnce dobre muzike u noćnom programu, malo nauke i kulture na drugom kanalu i pregršt starih serija sa tematikom iz “veselih devedesetih” i komunizma koje imaju jasnu poruku ali to nije cilj reprizirati ih tri puta godišnje uz izgovor da ih trebaju videti i nove generacije.  
U drugu grupu spadaju televizije šunda i kiča nastale krajem devedesetih godina prošlog veka tokom raspada sistema vrednosti u čemu su one imale velikog udela. Danas vlada velika zabluda da je akter kiča u Srbiji dvedesetih godina bila televizija “Pink”. Era turbo-folk kulture, belih čarapa i ružičastih kravata počinje krajem 1991. godine na prvoj privatnoj televiziji “Palma” čiji su vlasnici bili Miodrag Miki Vujović (SPS) i Jezdimir Vasiljević (vlasnik Jugo-skandik banke). Suvišno je kritikovati i osudjivati te televizije jer to u našoj zemlji mnogi pametni ljudi čine, ali bez velikog efekta. Sva tv lica i estradne zvezde tih televizija upravo žive od skandala i tih kritaka u kojima se oni spominju i u kojima se o njima priča. Oni će postojati dokle god je onih koji ih prate ali i dokle god se o njima priča, jer oni kao negativni heroji i postoje zahvaljujući toj kritici.                                                                           
“…publici treba prikazivati ono što ona traži.”
Ovom rečenicom je Željko Mitrović, vlasnik Pink medija grupe, rekao mnogo.
U našoj zemlji oko 1,35 miliona ljudi nema završenu osnovnu školu, a samo mali
procenat radno sposobnih ima visoko obrazovanje. To nam nažalost govori da je dobar broj ljudi u Srbiji neobrazovan pa o kulturi i ne možemo govoriti. Dakle, verovali ili ne, gledamo ono što većina ljudi želi da gleda, ali “…nisu krivi oni, već pametni ali bezobrazni koji nameću taj sistem kao validni sistem vrednosti.” (Marko Šelić).
Treću grupu čine one komercijalne televizije koje sa jedne strane pokušavaju da poboljšaju kvalitet kulturnog programa i suprotstave se kiču, ali sa druge strane na neki način održavaju balans sa onom populacijom ljudi koja gleda onu drugu grupu televizija. One nude dobar, kritički informativni program, kao i puno zabave po ugledu na strane televizije. Mejutim, one takodje serviraju dozu kiča ne bi li pridobile gledanost.
Kada ovako podelimo televizije dobijamo klackalicu koja predstavlja kulturu kakvu grade mediji u našoj zemlji. Sa jedne strane imamo državne televizije (Rts), sa druge strane komercijalne kič televizije (Pink, Kcn…) i u sredini imamo komercijalne “balans” televizije (Prva, B92…).  Ako uklonimo bilo koju stranu klackalice dobićemo potpuni sunovrat medija a delimično i kulture, jer dok nemamo ono što je kič, nećemo imati ni ono što je dobro.
Koju god od ove tri grupe televizija da gledamo naićićemo na neki rialiti šou. Takav tip emisija možda i najbolje prikazuje značaj televizije u našem društvu. U njima se možemo susresti sa poznatima koji žele biti još poznatiji i onima koji su tu da postanu poznati. Sa glumcima, političarima, pevačima i budućim pevačima. Svi su oni tu iz istog razloga-da postanu poznati ili da zarade novac. To televizija vrlo pametno koristi pre svega u komercijalne svrhe jer dok promoviše njihov “talenat” ili se ruga njihovom “ne talentu”, dok među njima bira “prvi glas” ili ismeva “poslednji glas”, ona čini samo jednu stvar-zaradjuje novac. Iz toga možemo zaključiti da se kultura na televiziji krije samo iza maske materijalnog, pa samim tim uloga televizije u kulturi nije ništa već samo komercijalna.

III  Telvizija i politika u Srbiji




            Uloga medija, a samim tim i televizije u politici je u tome što oni imaju zadatak u prenošenju objektivnih informacija izmedju političara i gradjana. Vlast, kao i opozicija, deluje i iznosi svoje stavove gradjanima putem medija, ali i gradjani jedino mogu uticati na političare preko istih. Iz toga možemo zaključiti da mediji imaju neosporiv uticaj na vlast i gradjane. Tu nastaje pitanje propagande medija, demagogije političara preko istih i slobode izražavanja gradjana.


III a “ Uključi mozak, isključi Tv! “


Posle Tita u Jugoslaviji je Savez komunista starim zakonima cenzure uticao je u velikoj meri na medije preko kojih nastavlja da propagira već ustaljenu ideologiju gradjanima. Dok u drugoj polovini osamdesetih omladinska štampa svojim liberalnijim stavom, duhovitošću i zanimljivim temama uspeva da prodrma javnost. Medjutim, to traje tačno onoliko koliko je bilo potrebno da se na političkoj sceni pripremi teren za promociju nove političke ličnosti: Slobodana Miloševića. On počinje da se “stvara” na Kosovu Polju, u noći izmedju 24. i 25. aprila 1987. godine, a najviše zahvaljujući medijima, koji ga predstavljaju kao borca za ispravljanje nepravde, on veoma brzo postaje novi srpski vodja. U tom herojskom dobu borca Solobodana Miloševića  nastala je i njegova čuvena rečenica “ Ne sme vas niko da bije! “ koja je ponavljana u više navrata na tadašnjoj televiziji.

                                                                        
Od kada je stupio na vlas Milošević je kao polugu svoje vladavine zauzeo većinu tadašnjih medija zamenjujući stranačke strukture u njima i postavljajući svoje ljude na čelnim mestima. Uoči rata, medijska propaganda je, već dovoljno loše stvari, dodatno pogoršavala. U Srbiji, baš kao i u Sloveniji i Hrvatskoj, mediji sve više odvlače pažnju od stvarnih strukturnih problema i umesto toga, usmeravaju na sukob projektujući krivicu van zajednice. 1990. godine nastaje NTV Studio B, jedina televizija koja je stala
na stranu opozicije  na tadašnjim prvim demokratskim izborima što je kasnije 9. marta 1991. rezultiralo njenim gašenjem i upadom MUP-a sa lažnom dojavom o postavljenoj bombi. Propagandom RTV Beograda nezadovoljni su bili akteri velikih martovskih demonstracija koje su nažalost završene poražavajućim ishodom. Preminuli su jedan demonstrant, jedan policajac i ugašena je TV Bastilja. Dakle, sa jedne strane smo imali Miloševićevu RTV Beograd, a sa druge “izdajničke” Studio B i B92 dok nisu bile ugašene, ali su  martovske demonstracije predstavljale prelomni dogadjaj u njihovom afirmisanju. Nakon pokušaja okončanja rata, novembra 1996. godine Miloševićeva koalicija je dobila savezne ali izgubila lokalne izbore nakon čega počinje kanpanju lažiranja izbornih rezultata preko svojih medija. Tada gradjani pružaju otpor tako što kreću svake večeri u demonstracione šetnje do svih mediskih kuća koje su tada bile u rukama vlasti pod vođstvom opozicionih lidera i pratnjom nekih medija među kojima je bio i radio B92 sa svega 10% udela u emitovanju sa jasnim parolama “Isključi TV, uključi mozak!“ Nakon 119 dana demonstriranja vlast je, takoreći, priznala poraz nakon čega dolazi do još veće propagande bračnog para Milošević sve do 5. oktobra 2000. godine. Tokom bombardovanja JUL, SPS i SRS sprovode zabranu preuzimanja izveštaja sa stranih medija, i zabranjuju B92 koji emitovanje ilegalno nastavlja iz Budimpešte. Nažalost, žrtve tadašnje politike vlasti prema medijima su  Dada Vujasinović i Slavko Ćuruvija.
Narod je kao posledicu te vlasti dobio koban raspad zemlje koji je rezultirao ratom, i bombardovanje, a od opozicije je dobio demokratiju nakon petog oktobra.
U svemu tome veliku ulogu su imali mediji, ona se sastojala sa jedne strane u propagandi i manipulaciji režima preko medija, a sa druge strane u priužanju otpora građanja preko istih.
                                                            



III b Sloboda bez “n”




          Nakon petog oktobra u Srbiji pojedine televizije podčinjuju se novoj demokratskoj vrasti shvatajući svoju ulogu u tome da sada trebaju raditi na njihvoj strani. Vlast tvrdi da ne želi bilo kako da utiče na medije pa raspisuje tender u dodeljivanju frekvencija. Medjutim i posle reforme političari nastavljaju hajku na medije i mediji veličanje i hajku političara. Najveća žrtva političke hajke preko medija i drugih sila jeste Zoran Đinđić, premijer Republije Srbije, koji je ubijen u atentatu 2003. godine. Televizija, žrtva političke hajke, jeste B92 koja je opet proglašavana izdajničkom, a koju je pokušao da zaštiti tako što je apelovao da se na nju ne vrši pritisak, opet, pokojni premijer Zoran Đinđić. Danas, dvanaest godina nakon petog oktobra vlasti su se menjale ali odnosi politike i medija u velikoj meri nisu. Na RTS-u se već odavno vrti renovirana štpica Dnevnika iz devedesetih. Aleksandar Tijanić, ministar za informisanje u prošlom režimu je sada na čelu javnog servisa. Milorad Vučelić, direktor RTS-a iz njegovog najmračnijeg doba, urednik je lista Pečat. Dragan Vučićević, osnivač listova Kurir, Nacional i Press danas je glavni urednik tabloida Informer. Iznenađujuća je činjenica da su vlasnici Tv Prva i B92 nepoznati, kao i mnogi vlasnici štampanih medija među kojima je list Press u čijoj se aferi otkrilo da je većinski vlasnik bio Miroslav Mišković. Tomislav Nikolić, novoimenovani predsednik, javno je RTS-u najavio “disciplinovanje”. Aleksandar Vučić, čovek koji je 1999. proveravao svu štampu koja je trebala biti objavljena, najavio je da će se zalagati za slobode medija. Ivica Dačić, nekada drugi Miloševićev čovek, ministar je policije i premijer Republike Srbije. Ubistva Slavka Ćuruvije i Dade Vujasinović ostala su nerazjašnjena, a samim tim i pitanje da li je 6. oktobar, ili 13.mart medijima osvanuo. Srpski narod je i dalje hipnotisan uticajem medija, samo su se hipnotizeri promenili.




IV Dobre i loše strane televizije




           
Dobre strane televizije, kao što sam spomenuo, stoje baš u suštini same ideje o medijima: da prenose, ali i objasne informacije. Suština poztivnog delovanja televizije sastoji se u tome kako će objasniti i na koji način će preneti informacije njenim gledaocima. Ako televizija zauzme kritički stav prema informacijama koje plasira ona će stvarnost objasniti objektivno i pozitivno će delovati na svest gledaoca a samim tim će i pokrenuti njihovo reagovanje. Samim tim, televizija ne treba samo da prikazuje, već i da objašnjava stvarnost.
            Tu nastaje problem. Različite televizije na isti način prikazuju informacije, ali ih različito objašnjavaju. Najčešći vid propagande televizije sastoji se baš u tumačenju stvarnosti kroz sopstvenu przmu, a ne iz različitih uglova. Tako televizije propagirajći svoju viziju stvarnosti direktno utiču na gledaoce koji zauzimaju isti stav i slede  propagandu te televizije. Propaganda televizije ima mnoge primere, među kojima sam već spomenuo jedan iz devedesetih godina prošlog veka naše zemlje, i pokreće mnoge teme vezane za društvo kao što su rat, globalizacija, politika, kultura... Neke televizije možda to rade nesvesno, u ličnoj zabludi, ali mnoge televizije svesno vode propagandu zarad interesa, novca, ali pre svega moći. Negativna strana televizije, kao i svih velikih sila, se krije baš u njenoj velikoj moći. Bez obzira kako i na koji način ona predstavlja stvarnost, televizija ima ogromnu „hipnotičku“ moć. Danas je istina ono što smo čuli na televiziji, jer je lakše prihvatiti stvarnost onakvu kakava se servira nego je pogledati u oči.




                                                                       
V  Gledalac ili posmatrač




            Ako sa svih strana sagledamo televiziju i shvatimo sva njena negativna dejstva ne znači da trebamo prestati da je pratimo, jer ako se potpuno izolujemo od sveta i vremena u kojem živimo i sve ljude koji gledaju televiziju proglasimo „ludacima“, oni imaju puno pravo proglasti nas ludim. Takođe, ne znači da se trebamo potpuno poistovetiti sa gomilom, već videti šta  ona pruža i tumačiti to na svoj način. Ovakavi načini razmišljanja, ili ne razmišljanja, dele ljude na gledaoce i posmatrače televizije.
            Gledaoci su oni konzumenti televizije koji joj slepo veruju i sve što vide prihvataju kao istinu bez trunke kritike jer zauzimaju diktiran, a ne sopstveni stav prema stvarnosti. Baš takvi ljudi su žrtve, ili bolje rečeno, kolateralna šteta propagande koju televizija vodi jer nisu svesni svoje uloge u tom sistemu.
            Posmatrači gledaju televiziju ali ono što vide uzimaju samo kao skup informacija iz kojih sami tumače istinu ne dozvoljavajući da to televizija čini umesto njih. Oni se ne trude da iskorene ono što im se ne sviđa na televiziji, već to jednostavno ne gledaju. Zauzimaju sopstveni stav ne na osnovu onoga što im se nameće, već na osnovu onoga što su sami zaključili.
            Mogu zaključiti da televiziju treba pratiti kao posmatrač, a ne kao gledalac. Ne uzimati je „zdravo za gotvo“ ali i ne izolovati se u potpunosti od nje. Moj lični izbor je takav, ali ne smatram pogrešnima one koji drugačije prate televiziju, već smatram krvicima one koji vrlo pametno televiziju koriste u pogrešne svrhe. Jedini moj savet je da ono što možemo videti na televiziji ne gledamo, već razmišljamo o tome, jer to što čoveka čini savršenijim od drugih bića jeste što ume da razmišlja o razmišljanju.




                                                                        
Izvori



Kaznev Žan, Moć televizije, Galmard, Francuska, 1970.
Malović Stjepan, Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, 2007,
Lekić Slaviša, Mediji u Srbiji: Hronika propadanja, emisija RTV Vojvodina, 2012.
Marinković Dušan, Uvod u sociologiju, Mediteran, Novi Sad, 2007.